24.11.2024.
Čim sam saznala za planinarsku akciju Kanjon Vrbasa, bila sam sigurna da će se dopasti našim članovima planinarske sekcije.
Bila je to prava prilika da upoznamo okolinu Banje Luke i družimo se u prirodi na čistom vazduhu. Prijavilo se jedanaest članova i sa nestrpljenjem smo isčekivali nedelju. Da ugođaj bude gotovo savršen učinio je kristalno bijeli snijeg, koji je vrteći se u krug plesao i mamio nas da mu se pridružimo. Nekolicinu njih je i zabrinuo, pa su zbog nedostatka „zimske opreme“ odustali.
Start je bio u Ljubačevu, na temperaturi -1, pridružili smo se grupi, nas sedmoro i hrabro krenuli u susret avanturi. Grupa je bila velika, da ne pretjeram, oko stotinjak ljudi. Sunce nas je blagonaklono gledalo i osmjehivalo nam se sa plavoga neba. Snijeg škripi pod nogama, vide se kristalići koji se presijavaju na suncu, stogovi sijena prekriveni snijegom, drveće u prazničnom ruhu djelimično pokriveno snijegom. Ponegdje vire žuti i smeđi listovi koji narušavaju savršenu kristalnu bjelinu krajolika. Ljudi razdragano razgovaraju, smiju se, slikaju naravno i uživaju u zimskoj idili ovog zaista savršenog dana.
Hodamo po snijegu, smjenjuju se jedan pa drugi prekrasni vidici, prelazimo preko sedla Samar i krećemo se paralelno sa smaragdno zelenim ljepotanom Vrbasom. Na kratkim pauzama, nešto pojedemo, pijemo vodu i nakon nekoliko sati hoda dolazimo do sela Krmine. Tu smo morali zastati i diviti se nesvakidašnjoj ljepoti Kamenog mosta koji se u svoj svojoj ljepoti šepurio ispred nas. Vrlo blizu Banja Luke, većina nas nije ni znala da on postoji. To se moralo ovjekovječiti sa par slika. U podnožju mosta smo napravili i zajedničku sliku. Bližio se kraj naše male avanture. Malo umorni, ali sretni i zadovoljni, preko visećeg mosta u Krupi na Vrbasu uputili smo se ka našem busu. Bacili smo još jedan pogled prema Kamenom mostu, a on onako impozantan, obasjan suncem kao da nam je mahao „Do skorog viđenja!“
Ljiljana Memon
