U gotovo punoj sali Banskog dvora Kulturnog centra u četvrtak uveče (22. novembra) održana je promocija najnovijeg dvotomnog romana književnika Zdravka Kecmana „Trubač fronta na Soči“. O romanu su govorili Miljko Šindić i Aleksandra Čvorović, a učestvovali su i prisutni svojim diskusijama.
-Ovo je najznačajnije i sigurno najvrednije književno djelo kojeg je Kecman do sada napisao, i da ne ostavlja čitaocu ni trenutka vremena, već ga goni da čita. Roman je obuhvatio vrijeme od oko stotinu godina u kom se izmijenilo nekoliko država, na ovom nemirnom balkanskom prostoru. On počinje od raspada turske imperije dolaska Austrougarske monarhije, Prvi svjetski rat u cjelini, ali posebno zapadni na Soči i Pjavi. Motiv je gradnja i razgradnja, država i državnih zajednica, ali i drugog. Velika priča od lokalnog do univerzalnog. Posebno značajna je gradnja pruge, dobro poznate, Dobrljin-Novi Grad-Prijedor –Usorci-Sanski Most-Drvar. Uz nju, sve se odvijalo na svojstven način, ljudski život, događaji, razvoj i propadanje. To je naš krajiški „Rat i mir“, rekao je Miljko Šindić.
Aleksandra Čvorović je istakla da se roman čita gotovo „filmskom brzinom“, pa iako je dug, slike su tako živopisne, da ne daju vremena, već vuku čitaoca da čita do samog kraja.
-Autor je u svojoj priči posvetio pažnju nastanku romana, istakavši već na samom početku: Ništa tu nema hemingvejskog. Pa iako sam se fiktivno susretao ne samo sa Hemingvejem, i ne samo sa carevima, kraljevima, generalima, raznim vojskovođama, oficirima i najviše sa soldatima, te ruskim zarobljenicima, mislim da je za razliku od ranijih knjiga ovo nužno realistična priča koja ima svoje vrijeme, prostor, aktere, koja se odvija u sklopu istorijskih, društvenih procesa, ali gdje se u vrtlogu nalaze svi. Ne samo obični ljudi, porodice, soldati i njihovi nadređeni već skoro čitav svijet. Bio je to najbeskorpoluzniji rat kojeg je čovječanstvo ikada prije zapamtilo.
- Roman sam počeo „upoznavati“ u svojim mladim godinama, ne samo spisateljskim već i životnim dok sam živio na tome području Soče, Pjave, Julijskih alpa. Ali priča je mnogo složenija i opširnija, mnogo slojevitija, u nju su utkani mnogi likovi i njihovi životi. Imao sam građu kakvu niko možda nije imao, ona je godinama taložena, fermentirala tako da se se stvorila potrebna distanca od svake arhivske „zaparaloženosti i dosade“, pa se tok romana odvijao u skladu sa klasičnim konceptom: početka – i kraja. Posebno su zanimljivi razni likovi, od onih domaćih, usorački, podgrmečkih i potkozarskih do sasvim drugih i drugačijih iz raznih zemalja, a koje sam lično ili posredno upoznao. Naime, gore gdje sam bio, susretao sam mnoge aktere tih ratnih događaja, bili su to oficiri i soldati koji su svake godine dolazili da obiđu mjesta na kojima su ratovali i nekim čudom ostali živi. Među njima mnogi iz naših krajeva, sela i gradova. Ti junaci su mi se uselili u život da sam sa njima, svakodnevno se družio, vodio razgovore, oni su me budili noću, nisu dali da spavam, često su mi predlagali razne stvari i ideje u romanu pa sam imao više rješenja za koja sam morao da se odlučim. Veoma sam im zahvalan za te besane noći, skoro desetogodišnjeg pisanja romana. Bilo je tu i nevjerovatnih scena, da, kroz proces pisanja romana.
-Roman jednostavno nije htio da se završi. I kad je bilo logično da se završetkom Prvog svjetskog rata roman završi on je kao onaj voz „Ćiro“ išao dalje. Tako je neminovno bilo baviti se „španskom groznicom“, pa Kraljevina Jugoslavija i njene turbulencije, i ubrzo stiže Drugi svjetski rat. I na kraju, veliko pitanje, kako završiti roman. A onda, dogodio se i taj „prasak“. Roman se sam završio. To će čitalac pronaći u njemu.
