16 – 18. avgusta 2024.
Od početka godine pažljivo pripremamo našu prvu samostalnu planinarsku akciju u Sloveniji. To je akcija koja treba obilježiti godinu dana rada naše mlade planinarske sekcije, a poklopila se sa 100-godišnjicom Triglavskog nacionalnog parka.
I ne samo to, našoj članici Olgi Sošnji je bilo 50 godina od prvog uspona na Triglav. Ivanu i meni godišnjica od prvog uspona na Triglav.
Toliko značajnih jubileja, ali našoj maloj grupi: Bernardi, Dariu, Ivani, dvije Olge i dvije Ljiljane, Zdenki i našem vođi sekcije Ivanu, bilo je najvažnije da doživimo ljepotu te nadaleko čuvene doline Sedam Triglavskih jezera.
Ništa nismo prepuštali slučaju, rezervaciju smještaja smo izvršili već u februaru. Na internetu smo skupljali informacije, kako doći po početne tačke, gdje se nalazi parking, koliko su putarine, šta nositi i sl. Najveću glavobolju nam je zadavala vremenska prognoza koja nam baš nije bila naklonjena. Na sastanku smo se oko svega dogovarali i pala je odluka da idemo.
Iznajmili smo kombi, Ivan je bio vozač i već u dva sata, rano ujutro smo redom pokupili raspoložene putnike i krenuli prema granici. Sve je teklo besprijekorno, petak nije bilo gužve na putu. Prva kafa je bila kad smo ušli u Sloveniju i tu smo na parkingu i doručkovali. To je bez pretjerivanja, bila prava slavska trpeza. Počelo je, kako i dolikuje, sa rakijom. Izbor je bio šljiva, travarica, a Zdenka je dodala i drenju. Nema dalje. A onda kiflice Bernardine mame, Olgina slana, slatka pita, suhomesnate delicije, sir, domaći paradajz, paprika i kolač sa šljivama. Kad smo se lijepo okrijepili, nastavili smo put ka Bledu i Bohinju i planini Blato (1147 m). Na Planini Blato bila je ogromna gužva i jedva smo našli mjesto za parkiranje. Obukli smo gojzerice, uprtili teške rance na leđa i oko pola 10 krenuli uz brdo. Naravno prvo smo se slikali da ovjekovječimo trenutak početka uspona. Ranci su nas pritiskali, nije bilo lako, ali nismo se kolebali grabili smo uz brdo. Naprijed u avanturu. Vrijeme predivno, baš kako treba. Gledamo ponosne borove koji strše uvis, vrhove planina koji ih nadvisuju obasjane suncem i upijamo tu ljepotu. Noge idu same i za sat vremena stigosmo do Koče na planini pri jezeru (1453 m). Kad smo izlazeći iz šume ugledali dom sav u cvijeću, obasjan suncem, a oko njega krave pasu, morali smo zastati da se divimo toj nesvakidašnjoj ljepoti. Bili smo sretni što smo savladali prvu etapu na našem putu, krenuli smo da sjednemo da se odmorimo popijemo kafu, a kad smo ugledali jezero zelene boje okruženo visokim borovima, preplavio nas je osjećaj sreće. Nismo mogli odvojiti pogled od jezera, odmarali smo se gledajući njegovu smaragdnu boju. Nakon kratkog predaha, morali smo krenuti dalje. Na pola sata hoda bila je planina Dedno polje. To su bili katuni smješteni u jednoj sunčanoj dolini podno planinskih vrhova. Tu ste mogli da naručite kiselo mlijeko, žgance, štruklje, sir i pastirsku rakiju. Pošto smo kratko hodali, nismo svraćali, nastavili smo put prema Ovčariji. Bili smo otprilike na pola puta. Do Koče pri sedmerih jezeri (1685 m) išli smo preko Prodova gdje je krajolik bio bajkovit. Vidjeli su se vrhovi okolnih planina i u šumi smo vidjeli dom na Komni. Staza je bila kamenita strma i morali smo biti jako oprezni. Do našeg cilja smo stigli za dva i po sata. Prvo smo ugledali Dvojno jezero i nismo mogli odoljeti, uputili smo se prema jezeru, odmorili smo se i sa uživanjem stavili u vodu umorne noge. U jezeru su se ogledali vrhovi Tičarice. Pored jezera je bio smješten dom, oko kojeg vrvilo kao u košnici, od planinara. Već malo umorni, nešto smo pojeli, dogovorili se da ujutro krećemo na hodanje u pola 7 i otišli da spavamo puni utisaka.
Ekipa je bila složna, odmorna, dobro raspoložena i svi smo bili spremni da krenemo po dogovoru. Jutro je bilo vedro. Odlučili smo da krenemo rano, jer smo imali najavu za popodnevnu kišu. Krenuli smo kroz bajkovitu Dolinu sedam Triglavskih jezera. Staza nije bila zahtjevna, kretali smo se polako, bez žurbe uživajući dolinom okruženom stjenovitim vrhovima planina. Pred nama se ukazalo impozantno jezero u svoj svojoj ljepoti, a voda se prelijevala u spektaru zelene boje od blijedo zelene, preko tirkizne do smaragdno zelene boje. Kakav pogled. To je bilo Veliko jezero ili kako ga zovu Jezero v Ledvicah. Zbog najavljene kiše nismo se spuštali do jezera, nastavili smo put dalje. Sunce se već pojavilo, hodali smo kao omađijani kroz prirodu, kad je odjednom neko povikao „Pogledaj tamo iza kamena!“. Mrmoti su imali svoj performans, izvirivali su iza stijena, začuđeno nas gledali, skakali sa stijene na stijenu. Bili smo pravi srećnici da smo mogli gledati ovaj pravi spektakl koji su priredili za nas. Na siparu visoko pri vrhu planine je bilo malo krdo divokoza. Morali smo dobro da se potrudimo da bismo ih vidjeli. Na putu dalje čekalo nas je mirno Zeleno jezero u kome se okupao jedan planinar- stranac, iako je kupanje na jezerima zabranjeno. Možda nije znao ili nije mario za to, uglavnom mi smo mu svi zavidjeli na toj uživanciji. Još jedan mali uspon i približavamo se Koči na Prehodavci (2071 m). Obasjana suncem, na jednom uzvišenju okružena planinskim vrhovima, prizor kao iz bajke. Prilazeći domu smo zapazili poruku „Ako si planinec pravi smeti v nahrbtnik spravi“. Odlučili smo da malo duže uživamo u ovoj ljepoti. Uživali smo u pogledu, pa smo pili pivo i sladili se bizeljskom gibanicom. Nirvana. Koča na Prihodavci se nalazi na 2071 m.Tri naše članice su prvi put popele preko 2.000 metara, i kako nalaže planinarski običaj obavili smo „obred promovisanja u prave planinare“. Ivan kao predsjednik planinarske sekcije je bio kum Ljiljani, Ivani i Olgi i proglasio ih „pravim planinarkama“. Snimili smo mali video cijelog događaja uz puno smijeha i čestitanjem na kraju. Pao je dogovor da se u povratku slikamo pored svakog jezera pored kojeg prođemo. Tako smo i učinili: Jezero pod Vršacem, Rjavo jezero, Zeleno jezero, Veliko jezero i Dvojno jezero. Oko tri smo se vratili u dom i dok smo jeli ukusnu gobovu juhu počela je padati kiša. Imali smo sreće baš. Igrali smo remija poslije ručka i proveli popodne u druženju. Kad je prestala kiša prošetali smo oko Dvojnih jezera. Dogovor je bio da ujutro krećemo opet rano. Ekipa za čistu desetku je i pored slabe kiše ujutro, po planu, krenula nazad. Nakon malo kiše, opet se pojavilo sunce koje nas je dopratilo do kombija. Brzo smo se presvukli i krenuli da obiđemo prvo Bohinj, a zatim Bled.
Na Bohinju se puno ljudi kupalo na jezeru koje je bilo ugodno za kupanje. Na Bledu smo naravno morali probati Bledske kremšnite. U restoranu Labod nas je poslužio vrlo ljubazan, mladi konobar za koga se ispostavilo da je iz Bosne. Kad smo rekli da svi želimo kremšnitu, rekao je da ako je tako da ćemo dobiti dvije kremšnite gratis. I tako je i bilo. U slast smo pojeli kremšnite i srdačno se pozdravili i krenuli ka kombiju. Srećni i zadovoljni smo krenuli kući. Svi su se složili da je da je ovo bila akcija za pamćenje. Već su se rađale nove ideje za sljedeću akciju.
Ljiljana Memon
