Znajući da pozive prijatelja za posjetu ne treba odbijati i da kao što je red dočekati drage goste, lijepo je i uzvratiti posjetu. Stoga je IO našeg Udruženja 15. i 16. marta 2025. godine, organizovao posjetu jedne manje grupe članova, domaćinstvu našeg prijatelja i uzornog domaćina Mirana Tropa, nama poznatog kao dobrog Mošteka - škofovog pomoćnika u krštenju vina, i njegove čestite porodice.
Porodica Trop je jedna od danas ne više tako brojnih seoskih porodica, koji žive isključivo baveći se uzgojem vinove loze, proizvodnjom vina i uzgojem svinja. Mnogo lijepih trenutaka doživjela je 16-očlana ekipa Triglavana iz Banja Luke u ta dva dana.
Put nas je vodio preko graničnog prelaza u Gradišci i Hrvatske do graničnog prelaza Macelj gdje smo ušli u lijepu Sloveniju. Prvu stanku smo imali u najstarijem gradu na slovenskoj teritoriji - Ptuju, u rimskom času poznatu kao Petovio, čiji sam naziv naslućuje jedan kontinuitet naselja hiljadama godina unazad. Ptuj je nastao na malom uzvišenju iznad rijeke Drave, na mjestu gdje se Alpe završavaju, a počinje Panonija. Grad koji je dugo vremena bio sjeverna granici rimskog carstva, imao je ogromni strateški značaj u dalekoj prošlosti, pa je tako car Hadrijan na tom mjestu dao sagraditi kameni most, čiji ostaci su i danas vidljivi. Dugo se vremena borio sa ćudima rijeke i poplavama dok je danas to riješeno velikim vještačkim jezerom koje nastaje nizvodno od njega, koje obavlja funkciju retencionog bazena, ali i akumulaciju za hidroelektranu. Sam grad Ptuj je poznat po sačuvanoj i od 1960. godine obnovljenoj živopisnoj tradiciji kurentovanja, odnosno proljetnih maškara, kojima su se u pokladnoj nedelji, pred početak uskršnjeg posta, muškarci maskirali u životinje i strašna bića odnosno zle sile koje treba odobrovoljiti da nas napuste i dozvole dolazak nove godine. Posjetili smo i crkvu Svetog Petra i Pavla, koja pripada minoritskom samostanu, starom 750 godina. Crkva je nažalost bila potpunosti uništena u savezničkom bombardovanju početkom 1945. godine, jer su njemačke okupacione sile ovu slovensku crkvu u Ptuju, pretvorili u magacin. Nakon rata, komunističke vlasti su prostor iskoristili za izgradnju javnog objekta – pošte, a sa osamostaljenjem Slovenije došlo je i do obnove crkve, kojoj je vraćen autentičan izgled, a naročito njenoj uličnoj fasadi, tako da su nam nevjerovatno djelovale slike stanja crkve poslije razaranja i sadašnji izgled nakon obnove. U šetnji po ovom čudesno lijepom gradu prepunom istorije, gradu rimskih trgova i srednjovjekovnih dvoraca, pridružio nam se nas stari prijatelj i novinar na Televiziji Maribor, Dušan Tomažič.
Iz Ptuja smo nastavili put do našeg odredišta tj. do grada Ormoža, prestolnice nezvanične Prleške republike. Tamo nas je dočekao Peter Kirič, dobri duh tog malenog gradića na istočnoj granici Slovenije, u blizini granice na rijeci Dravi. Udobno smo se smjestili u luksuzno novoopremljeno zdanje hostela, kojim upravlja turistička organizacija grada Ormož. Sam grad je toga oblačnog i kišovitog vikenda, nama posjetiocima iz Banjaluke naviknutim na guževe i buku, djelovao sablasno miran i pust gradić.
Svi smo nestrpljivo čekali vrhunac našeg putovanja kada smo stigli u vinogradarsko selo Runeč, nekoliko kilometara od Ormoža, prepuno tipičnih strmih brežuljaka, koje su vrijedne ruke prleških kmetova i kmetica pretvorile u rodne vinograde. Ovdje se gaje uglavnom bijele sorte: rizling rajnski i italijanski, šardone, sovinjon, šipon, sivi pinot i rumeni muškat, od kojih se proizvode vrhunska vina, ali i ona namijenjena za špricer, koji je u ovim krajevima omiljeno kafansko piće.
Poslije srdačnog dočeka gdje smo osjetili duh i dah vinskog podruma, imali priliku probati vrhunski šardone i rumeni muškat, ali i čuti nadahnuto recitovane stihove nekadašnjeg ptujskog župana i pjesnika Alojzija Remeca, koje nam je na prleškom narječju prenio svestrani Peter Kirič.
Potom smo prešli u dom Tropovih tačnije u njegovu sobu za prijem gostiju u kojoj dominira zidna peć, koja ne samo što u zimskim časovima zagrijava dom već i služi za sušenje odnosno pečenje mesnih prerađevina. A tih mesnih prerađevina ne da ima kod Tropovih, nego se ne zna koja je od koje ukusnija i ljepša, kako na izgled tako i za nepce. Počevši od domaće paštete, zaseke, kobasice, pečenice, mesa iz tu'nke i ko zna još kakvih specijaliteta, a sve sa domaćim toplim raženim kruhom, pa još zaslađeno sa kvasenicom, baš se dobro jelo, kao u Balaševićevoj pjesmi. Malo po malo, uz prijatno druženje, omamljivo vino i poneku pjesmu, vrijeme je odmicalo i teška srca smo se rastali od stare majke Tončke, Mirana, Helene i njihove djece, ali moralo se poći nazad u hostel na i te kako potreban odmor i san.
Ujutro su se naši domaćini dobrano potrudili i pripremili nam za oporavak od prethodne večeri toplu kislu juhu i kafu koja nas je okrijepila i pripremila za nove pohode i susrete.
Prvo smo posjetili odjeljak Pokrajinskog muzeja Ptuj - Ormož, smješten u obnovljeno zdanje nekadašnje ciglane u Ormožu. Tamo nas je ljubazno dočekala kustos – etnolog Nevenka Korpič, koja nas je vođenjem kroz stalnu i aktuelnu postavku muzeja upoznala sa prošlosti čitavog kraja i načinom života stanovnika Ormoža od praistorije do novijih dana. Zatim smo se prošetali do gradskog dvorca, gdje smo posjetili jedno uspješno socijalno preduzeće, koje se zove Centar ponovne upotrebe, a bavi se kao što i samo ime kaže novom upotrebom predmeta. Predmeta koji su ili koji bi vrlo vjerovatno završili na odlagalištu otpada, da nema inovativnih zaposlenika Centra, koji tim predmetima pronalaze nove korisnike ili im daju novu namjenu i produžuju životni vijek. Time se smanjuje opterećenje životne sredine, a nekim osobama koja teško pronalaze zaposlenje kod tradicionalnih poslodavaca, daje se prilika da se ostvare i egzistencijalno obezbijede.
Naročito nam se dopala ponuda kafe, spremljene na vrelom pijesku u tradicionalnim džezvama, poslužena iz šolja koja sami biramo iz njihove bogate kolekcije ostavljenih predmeta, sa mogućnošću zadržavanja iste. A pali su i neki zanimljivi pazari, obzirom da vikendom nismo našli nijednu otvorenu radnju, ovdje smo zadovoljili kupoholičarske porive.
Naredna destinacija je bilo obližnje Središče ob Dravi, mjestašce smješteno nešto sjeveroistočnije od Ormoža. A tamo se nalazi jedna od najvećih uljara u Sloveniji, koja proizvodi bučino olje, odnosno ulje iz bunevinih sjemenki, po imenu Jeruzalem SAT. Specijalno na našu grupu u nedelju su otvorili vrata svog degustacionog centra, gdje su nas dočekali sa bučinim likerom, a zatim smo odgledali 8-minutni film o tehnologiji uzgoja bundeva i proizvodnji bundevinog ulja i ne samo ulja već još oko 30 različitih proizvoda u kojima je sastojak ili dodatak ulje ili bundevina sjemenka. A ne samo da smo se upoznali, nego smo poslije filma i probali sve te različite proizvode i oduševili se bogatstvom različitih i očaravajućih ukusa. Iako su domaćini tvrdili da se ne može pretjerati sa konzumacijom ove tako reći super hrane, neki su to ozbiljno shvatili pa im je poslije ipak bilo malo mučno.
I kada smo pomislili da je ovo bio kraj našeg boravka u Prlekiji i druženja sa Peterom, on je odlučio da se zbog kišovitog vremena provozamo i barem iz autobusa upoznamo sa krajolikom jednog od najprepoznatljivijih i najvrednijih vinogradarskih rejona ne samo u Sloveniji nego i u svijetu, Ljutomerško-ormoške vinograde.
Potom je slijedilo još jedno prijatno iznenađenje i dokaz da su banjalučani uvijek i svugdje dobrodošli i uspješni ljudi. Da slučajno gladni i žedni ne napustimo teritoriju Slovenije pobrinuo se naš novi domaćin, a nekadašnji stanovnik Banje Luke, Zlatko Štamberger sa suprugom, koji je još pritom i bratić od naše Mire Dojčinović. Tako da ovo putovanje bilo ne samo susret sa domovinom predaka već i porodično povezivanje.
Ovaj uspješni poslovni čovjek, ali i ljubazni domaćin dočekao nas je u vlastitom ugostiteljskom objektu, koje se nalazi u centru Središča ob Dravi, gdje se nalazi njihov novi dom od devedesetih godina prošlog vijeka. Siti, nasmijani i zadovoljni mogli smo da se pozdravimo od Zlatka, njegove supruge ali i našeg Petera Kiriča koji je nas Triglavane učinio ponosnim i sretnim što imamo takve prijatelje u Sloveniji.
Kao što smo obećali, do nekog novog susreta, do neke nove posjete.
Mladen Lunić
