Klub ekstremnih sportova “Albatros” iz Prijedora nas je pozvao da učestvujemo na zimskom omladinskom maršu u okviru manifestacije “Dani zime na Kozari” koja se 03.02.2024. godine po sedamnaesti put održala na našoj prelijepoj Kozari. Nije bio veliki odziv naših članova planinarske sekcije, ali nas to nije omelo da uživamo u hodanju sa stotinjak veselih planinara.
Nas četvoro Ivan, Olga, Ljiljana i ja, dobro raspoloženi za hodanje smo u 8 sati bili na polaznoj tački u Rajkovićima. Ruta je bila poznata Rajkovići - Kozarački kamen - Bešića poljana - Mrakovica u dužini oko devet kilometara. Vrijeme idealno za pješačenje, ne previše hladno, staza suha bez blata. Odmah na početku staze smo upoznali planinarku Sanju iz Doboja sa kojom smo se družili i koja nas je slikala za našu planinarsku sekciju. Prva pauza je bila nakon najzahtjevnijeg dijela staze na Kozaračkom kamenu. Kad smo zadihani i malo umorni izašli na Kozarački kamen obasjan suncem, pred nama je pukao pogled na predivan krajolik. To je bila nagrada za naš trud. Naravno odmah smo se slikali ispod zastave koja se ponosno vijorila na vjetru iznad nas. Kratki odmor i nastavili smo dalje. Zbog vjetra na Kozaračkom kamenu nismo doručkovali, već smo potražili zavjetrinu u jednoj lovačkoj kućici koja nam je spremno ponudila svoju sunčanu terasu. E onda je, kako kaže naša drugarica Ljiljana počeo najljepši dio planinarenja, doručak u prirodi. Ma kakav doručak prava gozba: suho meso, kobasice, slanina, dvije vrste sira, kiseli krastavci, crveni luk i prije svega čašica rakije kao aperitiv. Za desert su bili čupavci. Na doručku nam se pridružio i naš drugar planinar Milenko. Lijepo smo se okrijepili i kad smo krenuli i zapjevali smo. Milenko nam je pokazao prekrasni vidikovac na kojem smo se kratko uživali na suncu i slikali se naravno. Kroz priču i šalu, nogu pred nogu i oko pola jedan smo stigli do Mrakovice, gdje su nas naši domaćini dočekali sa planinarskim grahom iz kazana. Malo umorni, ali zadovoljni smo u slast pojeli grah i popili kuvano vino. Prošetali smo do spomenika i obišli spomen ploče nastradalih na Kozari. Tamo smo vidjeli vijenac od svježeg cvijeća koji su žrtvama fašističkog terora položili predstavnici udruženja AVNOJ-a iz Slovenije, Srbije i Istre. Tako smo se malo podsjetili istorije ovog kraja, poklonili se sjenama svih žrtava i poželjeli da se ovakve tragedije više ne dešavaju.
Još smo malo šetali, otišli do skijaške staze, čavrljali sa prijateljima koje smo sreli i uživali u predivnoj prirodi. Oko tri smo se uputili prema busu gdje su nam domaćini uručili Zahvalnicu za učešće na maršu. Opet je palo slikanje. Izašli smo u Rajkovićima gdje nam je bilo parkirano auto. Naša draga prijateljica Mara je napravila veliku zdjelu vrućih krofni, a Dragan nas je služio pićem.
Ma ljepši završetak “Zime na Kozari” nije mogao biti, iako snijega nije bilo ni od korova.
Ljiljana Memon
