Zima je bila pri kraju, bližilo se proljeće i s njim se rodila želja da posjetimo našeg dugogodišnjeg člana Stanka Prosena.
Želje su uvijek prisutne i ne zahtijevaju veće planiranje, ali ove godine, 2020. godine, želje su se morale prilagoditi nekom nepoznatom koronavirusu. Kako je virus nepoznat opštoj populaciji, bilo je potrebno slijediti upute i upozorenja stručnjaka, epidemiologa, infektologa, uključujući i razum.
Ispunili smo sve naredbe i želje da Stanka ponovo vidimo nakon nekoliko mjeseci otkako ga nismo vidjeli. U posjetu su mu došle Marija, Mira i Nataša. Bio je lijep sunčan dan, dan za ugodno druženje. Na vratima nas je prvo dočekao psić, čuvar, koji nas poznaje od naših prethodnih posjeta, a odmah iza njega nasmiješeni Stanko. Mislim da je bio veoma zadovoljan našom posjetom. Odmah nas je uputio u vrt Prosenovih, gde nas je čekao sto sa slanim i slatkim zalogajima koji je pripremila Stankova Dana, njegova vjerna životna saputnica. U prelijepom bajkovitom ambijentu vrta, gdje je svako drvo ukrašeno ptičjim gnijezdima s prekrasnim cvjetnim aranžmanima, pokošenom travom, kočijom koju vuku jeleni, možda ždrijebad, punog cvijeća i bogat plodnom lozom. Sve ovo svake godine iznova stvara Dana. To je bio dodatak prijatnim osjećajima i ležernom razgovoru. Dva, možda tri sata ugodnog čavrljanja prošla su u trenu. Govorili smo kao nekada u mlađim godinama, bili smo sretni, vjerni samo svojoj mladosti, a to je za naše godine mnogo.
Nataša Kajmaković
Prevod: Ana Marjanović
